Logor Banjica – Baza podataka

Veb izdanje knjiga evidencije zatočenika Banjičkog logora 

Istorijski arhiv Beograda, Veb izdanje knjiga evidencije zatočenika Banjičkog logora,
<https://arhiv-beograda.org/sr/logor-banjica-baza-podataka> (15. XI 2024).

Banjica Logor, baza podataka

U gustoj mreži represivnog aparata formiranog na teritoriji Srbije tokom Drugog svetskog rata centralno mesto je zauzimao sistem logora i zatvora, sa stratištima na kojima je ubijeno na desetine hiljada civilnih talaca, pripadnika pokreta otpora, njihovih simpatizera, gotovo u potpunosti uništena jevrejska zajednica, ubijeni mnogi pripadnici romske polulacije. U jesen 1941. godine, kada zbog naglog širenja ustanka dolazi do drastičnog pooštravanja kazni prema domaćem stanovništvu, kao izvor talaca za streljanja poslužili su logori koje su okupacione vlasti formirale po Srbiji, kao i zatvori domaće kolaboracionističke uprave. Poput drugih logora na teritoriji Rajha u Beogradu funkcionišu logori „Sajmište”, Banjica, „Topovske šupe”. Veliki broj zatočenika iz ovih logora je odvođen na streljanja u Jajince, na Centralno groblje (Marinkovu baru), Jevrejsko groblje, mesto Jabuka kod Pančeva i druga stratišta u Beogradu i okolini. U sačuvanim knjigama zatočenika Logora Banjica zabeleženo je i da su mnogi zatočenici sa ovog mesta upućivani u druge logore na prinudni rad, kao i u druge koncentracione logore širom okupirane Evrope. Mnogi su skončavali nasilnom smrću posle teških isleđivanja i mučenja radi iznuđivanja priznanja u zatvorima Gestapoa i Specijalne policije, ili vešanjem i streljanjem u samom logoru.

Rasporеd lеžaja taoca u sobi br. 3 (u sutеrеnu) u logoru smrti na Banjici uvеčе 15. dеcеmbra 1941. godinе (IAB)

Procenjuje se da je kroz Logor Banjica od 9. jula 1941. kada je logor primio prve pritvorenike, pa do 3. oktobra 1944. kada je rasformiran prošlo oko 30.000 ljudi, a prema sačuvanim knjigama zatočenika evidentirano je 23.244 logoraša, od kojih je stradalo njih 4.286. Svi sačuvani podaci iz knjiga Logora Banjica sada su dostupni u okviru baze podataka na posebnom poddomenu sajta Istorijskog arhiva Beograda. Onlajn platforma je pripremljena na temelju prethodnog dugogodišnjeg rada saradnika Istorijskog arhiva Beograda, gde su 2009. godine u dva toma štampane originalne knjige evidencije zatočenika ovog logora. Struktura baze je gotovo identična redosledu podataka unošenim u originalne knjige logora: prezime i ime, datum i mesto rođenja, ime roditelja, zanimanje, adresa i mesto boravka, datum dovođenja u logor i od koga su dovedeni, kao i njihovo dalje kretanje i sudbina. Ukoliko postoji međusobna veza različitih unosa, to je naznačeno u polju ”veza sa brojem”, a za svaki unos je generisana i pojedinačna signatura. Brzu pretragu je moguće vršiti ukucavanjem u polje imena, prezimena, ime oca/majke, ili geografske odrednice. Ove pojmove je moguće i kombinovati i istovremeno ukucati više pojmova za pretragu (sa minimalno 3 karaktera po pojmu). Celokupnu bazu, ili samo rezultate pretrage je moguće sortirati po poljima Prezime, Ime i Mesto. U odnosu na originalni tekst, u bazi su vršene samo minimalne korekcije, što pored ostaloga znači da su npr. određeni geografski pojmovi unošeni sa greškom u nazivu, što treba imati na umu prilikom pretrage. Važno je napomenuti i da unos pojmova za pretragu podjednako rezultira nezavisno od ćiriličnog ili latiničnog pisma, a cela prezentacija je dostupna i u verziji na engleskom jeziku.

Pored toga što je izvršena dodatna revizija u svrhu ispravljanja pojedinih nedostataka prvobitne bazе, onlajn izdanje sadrži i rubriku ”napomena” koja može sadržati i dodatne informacije o zatočenicima, tj. podatke pronađene u građi drugih fondova Arhiva. U svrhu lakšeg snalaženja i pristupa informacijama, korisnicima je dostupno i uputstvo za korišćenje u formi kartice koja se prikazuje klikom na ikonicu sa latiničnim slovom ”i”, smeštene sa desne strane polja za pretragu. Takođe, unutar svakog od 23.594 unosa, od kojih je svaki posvećen jednoj osobi, u donjem desnom uglu je postavljena prečica ka spisku skraćenica koje znatno mogu pomoći u korišćenju baze.

Izuzev stručne publike i edukativnog potencijala ovakvog načina prezentovanja istorijskih podataka, veb izdanje evidencionih knjiga Banjičkog logora sigurno će poslužiti i širem krugu zainteresovanih, a naročito brojnim potomcima i rođacima zatočenika logora. Uz prethodno pokrenutu veb prezentaciju sa bazom zatočenika logora Sajmište i podacima za 3.505 ubijenih, personalizovanjem podataka o žrtvama Logora Banjica, u Istorijskom arhivu Beograda je na ovaj način još jednom ukazano na razmere nacističkih zločina i odata počast žrtvama.

Dan pobede – 15. maj 1945.

15. maj 1945. – Završene vojne operacije u Jugoslaviji. U dogovoru sa Vladom SSSR-a, Josip Broz izdao naređenje da jedinice Jugoslovenske armije okupiraju deo teritorije Austrije.

Na sl: Vojnici Drugog bataljona 11. dalmatinskе brigadе sa novozеlandskim vojnicima isprеd zgradе suda u Trstu, 1. maja 1945. godinе. Zgradu suda još uvеk drži grupa Nеmaca koji odbijaju da sе prеdaju jugoslovеnskim trupama (kojе su došlе prе Novozеlanđana), i u prеgovorima izmеđu prеdstavnika jugoslovеnskih partizana i Novozеlanđana jе odlučеno da novozеlandski (NZ) vojnici pomognu tеnkovima jugoslovеnski napad, zarobljеnici pripadnu Jugoslovеnima, a NZ ćе obеzbеditi odbranu isprеd samе zgradе. U sumrak su NZ tеnkovi otvorili polučasovnu vatru na zgradu suda, nakon čеga jе Drugi bataljon započеo juriš, ali su objеkat zatеkli prazan, i prvo su pomislili da jе u pitanju prеvara NZ stranе, mеđutim, jеdan Slovеnac iz Trsta ih jе obavеstio da su Nеmci sakrivеni u podzеmnom bunkеru, a pokazao im jе i ulaz u taj bunkеr. Bunkеr jе bio dobro branjеn, Nеmci nisu bili sprеmni da sе prеdaju (čak ni poslе tucе granata i protivtеnkovskih mina kojе su ispalili partizani). Napokon, nеko sе dosеtio da potopе Nеmcе hidrantom, i nakon što jе nivo vodе dostigao nivo koji jе ugrozio životе Nеmaca u bunkеru, oko pеdеsеt Nеmaca sе prеdalo. U blizini bunkеra zgradе suda bilo jе i višе podzеmnih tunеla, odaklе jе otpor pružan svе do 3. maja.

Izvor: streljko1, Post Number:#267 , u: Axis History Forum • Pictures from Yugoslavia 1941-1945: take a look! / WW2 in Africa & the Mediterranean, 24 Oct 2005, 23:38, http://forum.axishistory.com/viewtopic.php?f=56&t=75080… (11. V 2015).

Prevod: Slobodan Mandić

Napomena: Već 9. juna 1945. godine Vlade SAD i Velike Britanije uputile su ultimatum Jugoslaviji, u kojem su tražile povlačenje jugoslovenskih jedinica iz Trsta. Istog dana je zaključen Beogradski sporazum, kojim je predviđeno da deo teritorije Julijske krajine, koji je uključivao Trst, železničke pruge i puteve prema Austriji, Pulu i druga pristaništa na zapadnoj obali Istre, bude pod komandom i kontrolom savezničkog vrhovnog komandanta.

Johan Albreht fon Rajsvic

Iz sremskih manastira u Beograd 14. aprila 1942. godine prenete su mošti sv. kneza Lazara, sv. cara Uroša i sv. Stefana Štiljanovića.

Kivot s moštima kneza Lazara po dolasku iz manastira Bešenovo obilazi Sabornu crkvu.

Pored poznate uloge srpskih intelektualaca u inicijativi za prenos moštiju, dr Radoslava Grujića, profesora i dekana Teološkog fakulteta, dr Miodraga Grbića, kustosa Muzeja kneza Pavla, trebalo bi istaći i značaj nemačkog majora dr Johana Albrehta fon Rajsvica (Johann Albrecht Freiherr von Reiswitz) uz čiju je podršku obezbeđena dozvola i adekvatna podrška za prenos. Major dr Rajsvic se i sam angažovao u ovom poduhvatu, obezbeđujući prevoz i lično prateći misiju iz Srbije na čijem se čelu našao prof. dr Grujić.

Na nemačkom jeziku je iz pera istoričara Andreasa Rota 2020. godine objavljana značajna biografija Johana Albrehta fon Rajsvica, koja osvetljava ličnost nemačkog majora, koji je kao šef Odeljenja za zaštitu umetnina (Kunst und Denkmalschutz) u okupiranoj Srbiji za vreme Drugog svetskog rata ne samo dao doprinos spašavanja moštiju srpskih svetaca iz fruškogorskih manastira ugroženih od strane ustaša, već je pisao i o razmerama ustaških zločina, a naročito treba istaći njegovu ulogu u spašavanju srpskog kulturnog nasleđa na okupiranim teritorijama (nemačkim okupacionim vlastima, kao ni vladi Milana Nedića, tada nije odgovaralo da javnost zna za takvo angažovanje barona Rajsvica.)

Iako je postavljenjem profesora Rajsvica nacistička vlada na prvom mestu želela da pokaže da poštuje Ženevsku konveciju iz 1907. o čuvanju kulturnog nasleđa okupiranih teritorija, baron Rajsvic je doslovno to shvatio i zaista se trudio na svaki način da spase kulturno nasleđe Srbije.

U Istorijskom arhivu Beograda su sačuvani dokumenti, tj obaveštajne dostave (fond BdS, J-24, 9) koji Rajsvica pominju kao zaštitnika Vladimira Velmar-Jankovića i izvora njegovog autoriteta u Ministarstvu prosvete i vera:

”G. Velmar Janković, o kojem je dosad bilo dosta reči, učinio je nedavno još jednu glupost koju ministar Jonić toleriše; postavio je u Umetničku akademiju za prof. francuskog i književnosti nikog drugog do poznatog masona Raška Dimitrijevića, čija se slika čak i na izložbi nalazi. Da li je to rad na obnovi zemlje – ne znam, ali da Velmar Jankovićevi zaštitnici g. Rajsvic i g. Lerhofer nisu upućeni u njegov rad. to je sigurno.”

Istorijski arhiv Beograda, BdS, J-24, 9.

Izuzezno informativan prikaz knjige nemačkog istoričara Andreasa Rota o Johanu Albrehtu fon Rajsvicu dao je Zoran Janjetović u časopisu Tokovi istorije (3/2020), gde između ostaloga navodi: ” Šesto poglavlje, Zaštitnik umetnina (1941–1944) (str. 211–361), najobimnije je i, iako poslednje, na neki način centralno jer je u njemu opisan najveći deo praktičnog rada koji je Rajsvic obavio od početka karijere koja to i nije bila. Svega nekoliko dana posle kapitulacije Jugoslavije 1941, u dogovoru sa nekoliko poznanika, Rajsvic je ponudio svoje usluge Vermahtovom zaštitniku umetnina grofu Francu Volfu-Meternihu, koji je od prethodne godine bio nadležan za zaštitu predmeta i objekata od umetničke vrednosti na teritorijama koje je okupirao Treći rajh. Posle potrebnih formalnosti, na novu dužnost u Beogradu Rajsvic je stupio već 3. jula 1941. i na njoj će ostati do početka septembra 1944. godine. U poglavlju su detaljno opisane njegove aktivnosti na toj dužnosti, postepeno širenje njegovog delokruga na zaštitu bibliotečkih fondova i arhivalija, arheološka iskopavanja na Kalemegdanu, kao i brojni kontakti i odnosi sa saradnicima i rivalima, Nemcima i Srbima. Za srpskog čitaoca će biti posebno zanimljivi delovi koji se tiču kontakata sa predstavnicima kolaboracionističke vlasti (posebno ministrom prosvete Jonićem i njegovim zamenikom Velmar-Jankovićem) kao i nekim predstavnicima okupacione vlasti (pre svega sa Rajsvicovim šefom Haraldom Turnerom) te mnogim predstavnicima naučnog života – od kojih je Rajsvic mnoge poznavao još iz predratnog perioda, što je i bila jedna od okolnosti koja ga je preporučila za dužnost u Beogradu.”

Andreas Roth. Johann Albrecht von Reiswitz (1899–1962).
Vom unbequemen Südosteuropaexperten zum Kunstschützer.
Graz: Ares Verlag, 2020, 493.

Za više pogledati: Aleksandar Stojanović, ”Radoslav Grujić o prenosu moštiju srpskih svetitelja aprila 1942. godine iz NDH u okupiranu Srbiju”, u: Tokovi istorije, 1/2012, 69-86, <https://bit.ly/37Qgnvx> (14. IV 2022).